VELIČANSTVENA POBJEDA UZ GOSPINU POMOĆ
Poslije turskog zauzimanja Herceg Novog i Risna 1482, turskog osvajanja Crne Gore 1496. i dobrovoljnog prelaska Grblja pod sultanovu vlast, ostatak Boke, koji je bio u sastavu Mletačke republike, sa svih je strana bio okružen Osmanskim carstvom. Kada su Turci 1571. godine zauzeli Bar i Ulcinj, mletačka teritorija je postala uža i više ugrožena. Bokeljska mornarica je, pored drugih funkcija, imala i vojnu, braneći zaliv i obalu i učestvujući u pomorskim bitkama i ratovima mletačke protiv turske flote. I u vrijeme mira između Mletačke republike i Osmanskog carstva ovdje su bili stalni sukobi na kopnu i na moru. Kada su Turci pretvorili Ulcinj u glavnu gusarsku bazu na Jadranu, a gusarski brodovi su postojali i u Herceg Novom i Risnu, za bokeljske pomorce su žestoki sukobi sa njima postali dio svakodnevice. Posebno se isticao Perast, koji je imao strateški položaj na granici sa turskim Risnom i kontrolisao prolaz kroz tjesnac Verige. Za zasluge su Bokelji, posebno Peraštani, dobijali velike ekonomske privilegije, plemićke titule i ordenje od Mletačke republike.
Turci su 1654. godine odlučili da sa velikim snagama napadnu mali Perast. Peraštani su imali dobru obavještajnu službu na turskoj teritoriji i pravoslavni sveštenik Radul iz Riđana im je javio da se sprema napad, pa su imali kratko vrijeme da se pripreme. Problem je bio u tome što se velika većina odraslih muškaraca nalazila na plovidbi, pa su bili angažovani i djeca i starci. Mletačke vlasti iz Kotora su im kao pomoć poslale samo 30 vojnika u tvrđavu Svetoga Križa iznad grada, tako da je Perast branilo oko 100 naoružanih muškaraca. U napadu 15. maja je učestvovalo oko 5.000 turskih vojnika pod komandom Mehmed-age Rizvanagića, uz pomoć brodova iz Herceg Novog. Uprkos ogromnoj brojčanoj inferiornosti, Peraštani su na čelu sa kapetanom grada Krstom Viskovićem organizovali izvanrednu odbranu. Turci su provalili u grad i zapalili oko 30 kuća, ali su onda Peraštani prešli u kontranapad i iznenadili neprijatelja, ubili preko 70 Turaka i komandanta Mehmed-agu, a ranili oko 300, zaplijenili tri zastave, a ostale Turke su natjerali u bjekstvo. U međuvremenu su osam brodova iz Herceg Novog opljačkali dva otoka ispred grada, ali su se i oni povukli.
U znak zahvalnosti Bogorodici, Peraštani su crkvi Gospe od Škrpjela poklonili srebrni reljef sa prikazom bitke.
ZAPISI O BOKELJSKOJ MORNARICI U LISTU „BOKA“
List „Boka“, kao brižljivi hroničar dešavanja na području Boke Kotorske, zabilježio je i niz važnih događaja iz istorije Bokeljske mornarice. Kao i u prethodno objavljenom primjeru, ovdje donosimo originalne zapise nekoliko takvih događaja iz perioda djelovanja Mornarice u bivšoj SFRJ.
OSNIVANJE PODRUŽNICE BOKELJSKE MORNARICE U HERCEG NOVOM
U listu „Boka“ od 15. maja 1972. godine izašla je informacija o formiranju Inicijativnog odbora za osnivanje Podružnice Bokeljske mornarice u Herceg Novom. U informaciji se takođe navodi da će podružnice Bokeljske mornarice biti formirane i u Titogradu (današnjoj Podgorici), Dubrovniku i Zadru, dok već postoje u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Splitu.
POKLON IZ PETROVARADINA
Gospodin VIDAK Mitra BULAJIĆ poklonio Bokeljskoj mornarici Kotor odoru oficira
U maju 2017. godine g. Bulajić nazvao je telefonom iz Petrovaradina, nekad utvrđenog grada a danas dijela užeg gradskog područja Novog Sada, kap. Iliju Radovića, viceadmirala Bokeljske mornarice, i obavijestio ga kako ima želju da ovoj najstarijoj bratovštini pomoraca pokloni svoju odoru oficira kako bi se koristila na svečanim nastupima odreda Mornarice, te da bi poklon lično predao u avgustu iste godine.
Prijatno iznenađen, viceadmiral Radović se zahvalio na poklonu, a g. Bulajić se ljubazno odazvao njegovoj molbi da ispriča odakle mu odora oficira Bokeljske mornarice. Tim povodom prenosimo njegovu zanimljivu priču:
„Rođen sam 1935. godine u selu Vilusi na Krivošijama, od oca Mitra i majke Danice. Kao kolonisti naselili smo se u Vojvodini 1946. godine. 1953. završio sam vojnu akademiju, a 1954. stradam u Trstu i kao ratni vojni invalid izlazim iz službe. Uz liječenje završavam filozofski fakultet i dobijam prvi posao u Kotoru, gdje sam bio oduševljen nastupima Bokeljske mornarice.
Godine 1966. put me vodi do Bakra kod Rijeke. Tu sam upoznao mnoge Bokelje i neke moje bivše đake koji su me uveli u rad udruženja Bokeljske mornarice u Rijeci. Nastojeći da opravdam povjerenje, trudio sam se da što više doprinesem radu Udruženja. Tako sam stekao autoritet kod rukovodstva, pa su me predložili za čin prvog poručnika, a kasnije i za čin kapetana. Odluku o tome potpisao je kap. Božo Brajak, predsjednik riječkog udruženja Bokeljske mornarice.
Kako su se za svaku manifestaciju, a bilo ih je dosta, odore pozajmljivale iz kotorske centrale, odlučio sam da ih sašijem za sebe i sina, a te odore su doprinijele afirmaciji Bokeljske mornarice jer smo pozivani da učestvujemo u proslavama državnih praznika i ostalim događajima u gradu Rijeci i čitavom Kvarneru.“ – završio je svoju priču g. Vidak Bulajić.
Dana 29.8.2017. godine u Domu Bokeljske mornarice Kotor upriličen je sastanak sa g. Bulajićem i njegovom suprugom. Gosti su tom prilikom viceadmiralu Iliji Radoviću i domaćinu Zdravku Miloševiću predali svoj poklon – odoru oficira, a ovi su im u znak zahvalnosti poklonili novu monografiju „Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice“.
Gest gospodina Vidaka Bulajića izuzetan je primjer ljubavi i poštovanja koje naši ljudi gaje prema Bokeljskoj mornarici, njenoj istoriji i tradiciji, ma gdje bili na svijetu.
NAKRCAJTE… NATEGNITE… NA OKO… OGANJ!
Izrada puške šaralije namijenjene svečanoj paljbi povodom proslave jubileja XII vjekova sv. Tripuna
i XII vjekova Bokeljske mornarice
Na početku ove zanimljive priče treba napomenuti da se već duže vrijeme u Bokeljskoj mornarici vodi rasprava o tome kako na svečanostima izvršiti počasnu paljbu sa postojećim oružjem.
Oružje koje posjeduje Bokeljska mornarica trofejnog je porijekla, većinom iz XVIII i XIX vijeka. Puške šaralije (naziv je domaćeg, bokeljskog porijekla), inače kremenjače, većinom su neispravne i nedostaju im pojedini dijelovi. Prema postojećoj dokumentaciji iz Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru iste su rađene na sjeveru Italije od XVII do XIX vijeka, odakle su nabavljane cijevi i mehanizmi ovih pušaka, a sastavljanje je obavljano u domaćim radionicama, gdje je vršeno i ukrašavanje. Treba napomenuti i da je veliki broj završenih primjeraka donešen jer je to bilo vrijeme velikog kretanja pomoraca, a i trgovina se obavljala na širem području.
Puška kremenjača je jedno od prvobitnih vatrenih oružja koje je modificirano za ličnu upotrebu, sa velikom preciznošću i dometom. Dužina joj se kretala od 1,5 do 2 m. U XVI i XVII vijeku većina velikih i ekonomski jakih zemalja je imitirala jedna drugu u sličnim proizvodima, pa su tako puške kremenjače veoma ličile jedna na drugu u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Španiji, Turskoj. Napravljen je veliki napredak u sistemu opaljivanja. Kontrolisana paljba davala je sigurnost u pojedinim borbama, čak i ratovima. Bitke su se počele voditi na odstojanju. Kremenjače su se koristile i na brodovima i imale veoma značajnu ulogu u borbama pomoraca iz Boke Kotorske protiv Turaka i gusara.
Inače, naziv puške potiče od samog sistema opaljivanja, mehanizma koji je pričvršćen sa strane zadnjeg dijela cijevi. U pokretnom dijelu (kokotu) je stisnut kremen-kamen. Prilikom povlačenja obarača, kokot sa kremenom udara u pločicu, pri čemu nastaje iskra koja vrši zapaljenje baruta postavljenog ispod pločice. Barut koji se nalazi ispod pločice je kroz mali otvor povezan sa barutom u cijevi i u njoj izaziva opaljenje. Međutim, u uslovima lošeg vremena (kiše, vjetra i sl.), javlja se problem oko punjenja i opaljenja, odnosno, nije sigurno da li će puška uopšte opaliti. Male pukotine u cijevi mogu izazvati i povrede mornara. Tzv. zamor materijala koji nastaje usljed starosti i dugotrajne upotrebe, ne garantuje sigurnost.
Admiral Bokeljske mornarice dr Miloš Milošević i viceadmiral Ilija Radović, zajedno sa inženjerom Nikom Kondanarijem, insistirali su na pronalaženju rješenja kojim bi se otklonili ovi nedostaci puške kremenjače. Jerolim Matković i Gracija Škanata, autor ovog teksta, došli su na ideju da se pokuša napraviti nova puška, slična staroj, sigurna i pouzdana u svim vremenskim uslovima. Kao osnova za njenu izradu uzet je raketni pištolj, koji je u većini slučajeva standardizovan (na brodovima, u kopnenim jedinicama i sl.), s tim što su svi njegovi dijelovi bili pojačani i izrađeni od čelika. Razlog da se kao osnova puške odabere baš raketni pištolj bio je u njegovoj jednostavnosti, sigurnosti i malom broju dijelova.
Prilikom izrade prvog primjerka iskorišćena je patrona lovačke puške, kalibra 16 mm. Na pištolj je dodata cijev dužine 1 m, a umjesto kundaka za pištolj postavljen je kundak kremenjače (šaralije). Prelamala se kao i lovačka puška, a specijalno bravljenje prilikom zatvaranja joj je davalo sigurnost. Takođe, umjesto bezdimnog baruta i olovnih zrna (balina) koji se koriste u lovačkim puškama kalibra 16 mm, iskorišćeni su crni barut i sitni komadići papira. Postignut je efekat opaljenja kao kod starih kremenjača: dim, vatra, eksplozija.
Ukupna dužina puške je bila 1,5 m. Dijelove od drveta uradio je Srećko Marović. Sličnost sa starom kremenjačom je bila očigledna!
Prvo opaljenje nove puške je sa zadovoljstvom izvršio viceadmiral Ilija Radović, simbolično potvrdivši da njegova ideja može biti sprovedena u djelo. Zahvaljujući raznim vrstama premaza i bojanja, ubrzo se došlo do nesumnjive sličnosti puške sa originalom. Tome je posebno doprinjelo i postavljanje mesinganog lima s ukrasima na pojedinim dijelovima.
Otprilike u isto vrijeme, 2008. godine, dr Miroslav Marić i Čaba Mađar pokrenuli su inicijativu o omasovljenju odreda Bokeljske mornarice u podružnici Herceg Novi. Međutim, velikom broju mornara koji se prijavio i dobio uniforme nedostajale su puške. U dogovoru sa Gracijom Škanatom, izrađeno je osam novih pušaka i odred je mogao da obavlja svoju funkciju. Iz toga vremena seže i jedna anegdota. Kada je dr Marić kod Škanate naručio koplje i helebardu koje nose dvojica mornara čuvara zastave, insistirao je da im se da patina kako bi izgledali kao starinski. Kad su ih vidjeli neki njegovi prijatelji, uvjeravali su ga da su ukradeni iz kotorskog muzeja.
Prvo probno odredno opaljenje iz pušaka je izvršeno 1. februara 2009. godine u Đenovićima, u čast sjećanja na pobunu mornara na austrougarskim brodovima u Boki Kotorskoj, 1918. godine.
Drugu grupu pušaka koje su vlasništvo Bokeljske mornarice, njih osam, Škanata i Matković su rastavili, pregledali i osposobili za pucanje. Puške su bile vojničke, iz doba Austrougarske i opaljenje iz njih se vršilo sa kapislom (otuda za ove puške naziv „kapislače“).
Osam kotorskih i osam hercegnovskih pušaka je bilo sasvim dovoljno da na vanjskoj proslavi 1200 godina sv. Tripuna i Bokeljske mornarice, 2009. godine, svečanim plotunom obilježe ovaj značajan datum. To je izazvalo oduševljenje kod svih prisutnih, od aplauza do suza.
Zahvaljujući uspješnim pregovorima Nevena Staničića, Iva Božinovića i Jerolima Matkovića sa gradonačelnikom Tivta, tivatska podružnica Bokeljske mornarice je dogovorila da Opština finansira još šest novih pušaka. Radovi su počeli u maju, a završili krajem septembra 2010. godine. Sada Glavni odred Bokeljske mornarice ima ukupno 22 puške osposobljene za pucanje.
Na kraju, potvrđuje se istina da sva velika djela nastaju zajedničkim snagama, voljom i ljubavlju prema svojoj tradiciji i njenim vrijednostima. Uostalom, o tome svjedoče svevremenski stihovi kola Bokeljske mornarice:
„Uljezimo u kolo,
Rukama ruke pružimo,
Dokažimo svim okolo
Da bratsku slogu ljubimo.
Budimo i mi kao naši djedovi
Jedne majke sinovi.“
Gracija Škanata
JAPANSKA RATNA MORNARICA ODALA POČAST ADMIRALU BOKELJSKE MORNARICE
Kako je admiral Vladislav Brajković, kumujući brodu „Kotor“, doživio visoku počast od strane japanske ratne mornarice
More kao fenomen od iskona je zaokupljalo ljude svojim ogromnim prostranstvom, ljepotom, snagom i bogatstvom. Povezivalo je i povezuje civilizacije i kontinente. Od najranijih početaka ljudskog roda ljudi su se okretali moru u namjeri da ga koriste i istražuju.
Bokelji su oduvijek važili za vrsne pomorce, koji su vjekovima krstarili morima na svojim jedrenjacima, a potom i na drugim tipovima brodova, sve do najsavremenijih. Ta njihova iskonska upućenost na more kulminirala je formiranjem velike pomorske kompanije – „Jugooceanije“ Kotor, koja je osnovana 1955. godine, a redovno poslovanje započinje 1956. godine. Od tog vremena počinje velika aktivnost na stvaranju i permanentnom obnavljanju flote, pa tako 1965. godine u Japanu iz brodogradilišta „Kure“ izlazi prvi od četiri broda iz serije tipa bulkcarrier, po imenu ,,Kotor“.
Prerma tradiciji u pomorstvu, svaki novi brod prije isporuke treba da se krsti i da mu se da ime, a to radi kum broda kojeg imenuje pomorska kompanija.
Upravni odbor i Radnički savjet „Jugooceanije“ donijeli su odluku da kum tom do tada najvećem brodu u sastavu flote kompanije, nosivosti 39.050 DWT, bude akademik Vladislav Brajković, admiral Bokeljske mornarice. On je vrlo rado prihvatio to kumstvo i sa delegacijom kompanije se oktobra 1965. godine uputio za Japan radi krštenja broda „Kotor“.
Preletjeli su avionom prostranstvo od Kotora do grada Kure u Japanu i sletjeli na pistu aerodroma. Kada se avion zaustavio i otvorila vrata da putnici izađu, u avion su ušla tri oficira ratne mornarice Japana i zaustavila se kod sjedišta admirala Brajkovića. Jedan od oficira mu se obratio riječima: „Gospodine admirale, odred japanske ratne mornarice postrojen je ispred aviona u Vašu čast i čeka da Vam se podnese raport“. Misleći da se radi o zabuni, Brajković je pokušao da objasni japanskom oficiru da on nije admiral ratne već jedne drevne memorijalne mornarice i da ide kao kum na krštenje broda u brodogradilištu Kure. Oficir će na to: „Gospodine admirale, odlično nam je poznato čiji ste admiral i upravo zato što ste admiral najstarije mornarice za koju znamo, molimo Vas da primite raport.“ Admiral Bokeljske mornarice nije imao kud nego je slijedio oficira i ispred aviona primio raport ispred odreda ratne mornarice Japana koji je bio postrojen u njegovu čast.
Ovaj zanimljivi događaj lično nam je ispričao sam admiral Brajković u starom hotelu „Fjord“, na proslavi Dana Bokeljske mornarice, 10. septembra te davne 1965. godine.
Ilija Radović
PRIČA O JEDNOJ ČUDESNOJ OLUJI
U janauru 809. godine venecijanski brod, koji je isplovio iz Carigrada za Veneciju, plovio je uz istočnu obalu Jadrana. Njegov najdragocjeniji teret su bile relikvije svetoga Tripuna.
Takav teret nije bio neuobičajen za venecijanske brodove toga vremena, jer su mletački trgovci često prenosili relikvije svetaca sa Istoka na Zapad.
Sveti Tripun je rođen 232. godine u gradu Kampsadi (sadašnja Turska) od kršćanskih roditelja i podnio je mučeništvo za vrijeme progona od cara Decija, kada je, pošto je odbio da se odrekne kršćanske vjere, bio mučen i ubijen 2. februara 250. godine.
Još u Srednjem vijeku, dan svetoga Tripuna je pomjeren na 3. februar, zbog proslave Dana Prikazanja Isusa u hramu ili Svijećnice.
Prve crkve posvećene svetome Tripunu datiraju iz VI vijeka i sagrađene su u Carigradu.
Relikvije Sveca nikada nijesu stigle na odredište. Jaka oluja je prisilila brod da potraži zaklon u Boki Kotorskoj, pristavši u luci Kotor, gradu koji su osnovali Rimljani. Kotorska Biskupija je osnovana u V vijeku. Prvi Biskup o kome imamo podatke je bio Paulus, koji je učestvovao na Koncilu u Kalcedoniji 451. godine i u toku vizantijske vladavine Biksupija je ostala pod crkvenom jurisdikcijom Rima.
Prema legendi sam je Svetac izazvao oluju, jer je izabrao ovaj grad kao mjesto gdje će počivati njegove relikvije. Kada je 13. janura brod stigao u Kotor pobožni plemić Andreaci Saracenis je kupio relikvije i sagradio crkvu posvećenu Svetom Tripunu, koju spominje car Konstantin VII Porfirogenit u „De administrando imperio“. Andreciju Saracenisu dugujemo i prvo književno djelo u Crnoj Gori, u kome je, pored ostalog, opisan i prenos svečevog tijela.
Prema tradiciji, te 809. godine osnovana je i bratovština pomoraca, najstarija na svijetu, koja još uvijek postoji. Ova bratovština je imala, pored religioznog i socijalnog značaja, i obavezu da opremi galiju i brani zaliv. I danas njeni članovi nose tradicionalne kostime i oružje, a prigodom svečanosti svetoga Tripuna plešu srednjevjekovno kolo, bogato religioznim simbolima.
Kako je grad napredovao u blagostanju, čije je izvor bila prije svega pomorska trgovina i kako je pobožnost prema svetome Tripunu stalno jačala, građani odlučiše da podignu veliku katedralu posvećenu ovom svecu, proglasivši ga zaštitnikom grada i Biskupije.
Crkva, u romaničkom stilu sa tri borda, je posvećena 1166. godine. Katedrala je više puta restaurirana, pošto je bila oštećena u zemljotresima. Zadnja restauracija, poslije zemljotresa iz 1979. godine je izvršena 1987–2001. godine. I pored brojnih intervencija, enterijer katedrale je sačuvao svoju originalnu romaničku strukturu.
Ciborijum iznad glavnog oltara je sagrađen u romaničko-gotskom stilu, a oltar je ukrašen sa zlatnom palom, djelom kotorskih zlatara iz XV vijeka. U relikvijaru i riznici se čuvaju brojna umjetnička djela i relikvije, pored onih svetoga Tripuna.
Od strane UNESKO-a, ova katedrala je proglašena kulturnom baštinom čovječanstva. Od vremena kada je sagrađena predstavljala je duhovni i kulturni centar grada i doživjela je kroz vjekove, kao Kotor i Crna Gora uopšte, mnoge dramatične događaje, s obzirom da se nalazi u regiji koja je izložena ne samo seizmičkim potresima, već i istorijskim turbulencijama.
Kult svetoga Tripuna (zajednički pravoslavnim i katoličkim vjernicima) je raširen na Istoku i na Zapadu. I u Rimu su, u X i XI vijeku, bile podignute dvije crkve posvećene ovom Svecu, čiji je kult danas posebno jak u Adelfiji (Pulja – Italija). U Veneciji postoji renesansna crkva Sveti Đorđe i Tripun, čuvena po djelima Vitora Karpaćia, koji pored ostalog prikazao čudo svetoga Tripuna koji je oslobodio do demona kćerku cara Gordiana.
Sveti Tripun je postao inspiracija klera i vjernika Biskupije, naročito onih koji su postigli čast oltara, tako da se Boka naziva zalivom svetaca. Kako se Kotor nalazi vjekovima na granici Istoka i Zapada, njegov svetac zaštitnik je postao simbol suživota i dijaloga između konfesija, kultura i naroda, kao što je to danas i Crna Gora, u kojoj je mirni suživot osnova stabilnosti i razvoja države.
Dakle, 1200. godišnjica prenosa tijela Sveca je bila prilika da se ojačaju hiljadugodišnje veze Crne Gore sa Svetom stolicom: prvi crnogorski kralj Mihailo je dobio krunu od pape Grgura VII 1077. godine, a knjaževina Crna Gora je bila prva balkanska država koja je sklopila Konkordat sa Svetom stolicom 1886. godine.
Antun Sbutega
LEGENDA O SVETOM TRIPUNU
Putujući u staro vrijeme neki mletački trgovci po raznim stranama Istoka, doploviše u kraj blaženog mučenika Tripuna, nazvano Kampsada u maloj Frigiji, doznavši po pričanju mnogih, da se u Kampsadi nalazi dragocjeno tijelo svetog Tripuna. Nastojeći svim silama, nekim čudom uz pomoć milosti Božje, uzeše sveto tijelo, donesoše do luke i sa poštovanjem ukrcaše u lađu. Razapeše zatim jedra i zaplovivši morem nastojahu da u svoju domovinu donesu tijelo svetog Tripuna, kao što su bili donijeli tijelo Jevanđeliste. Ali po potrebi Onoga kojem se ne mogu oduprijeti ni vjetrovi ni more, plovili su po velikim morima, ne opažajući ostavljahu za sobom sva mjesta. Kad doploviše u neku luku, misleći da su stigli u Veneciju, tu se zaustaviše. Iz luke nijesu mogli izvesti lađu, premda su više puta pokušavali. Vidjevši Božje čudo, shvatiše da je onaj sveti mučenik izabrao ovo hrišćansko mjesto za svoje. Posavjetovavši se među sobom, poslije raznih mišljenja i želja, odlučiše šta treba da učine. Onda se odane duše pomoliše Svevišnjemu na ovaj način:
„Svemogući Stvoritelju, ako je slobodno, dopusti da ovog sveca možemo odvesti preko pučine da se naša domovina njeguje i koristi njegovim spomenikom.“
Izgledalo im je da su se molitvom nešto osokolili. Digoše jedra i svom silom upriješe da izađu iz luke. Ali šta vrijedi ljudska sila!…Upoznaše, dakle, po očitom čudu, da ne mogu ni molitvama krenuti sa svetim Mučenikom. Dozvaše plemiće i bolje građane rečenoga grada Kotora, i ispričaše im događaj na ovaj način:
„Slavni, plemeniti i ljubljeni naši, otkrivamo vam tajnu, koja je do sada bila skrivena. Sa Istoka smo ovdje dovezli Svetog Tripuna mučenika. Dugo smo se mučili da isplovimo, ali on neće da plovi dalje. Gledate, dakle, Hristovog mučenika. Prije bismo željeli sa svim svojim imanjem propasti, nego se našom krivicom protiviti ovome svecu.“
Na ove riječi spomenuti plemići i građani ukratko na ovaj način odgovoriše:
„Dragi naši i nama najbliži susjedi, i po mjestu i jednako po ljubavi, koju smo jasno spoznali i često iskušali. Kada bi vas ljudska sila silila da ovdje ostanete, pružili bismo vam savjet i pomoć. Uzvišenoj moći i božanskoj snazi niko ne želi ni riječi da kaže, niti se usuđuje protivurječiti. Čini nam se da je samo jedan pravi put kojim treba ići: ako svetac neće da ostavi ovaj grad, neka ovdje bude ostavljen i zauvijek poštovan. Neka uvijek bude i naš i vaš zaštitnik i zastupnik.
Ugledni Mlečani umiriše se čuvši ovaj trezveni savjet. U taj se čas skupi sve sveštenstvo, plemići i narod, poštovanjem i revnošću hvaleći Hristovu dobrotu. Poniješe veselo blaženog mučenika svetog Tripuna sa najvećim poštovanjem i veseljem na mjesto, koje su mu bili odredili. Gdje se njemu svidjelo, pokazao se jednim čudom. Dok su ga pobožno i oprezno nosili uz različite crkvene počasti, na mjestu gradskih vrata pritisnu ramena nosača. Po njegovoj volji s tog mjesta, ni pojedinci ni mnogi sa svim svojim snagama ne mogahu ga pomaći, niti su mogli otići. Videći to, najstariji od mornara (kormilar, prim. prir.) nestrpljivo uputi svecu neke riječi:
„Tako sa mnom postupaš, mučeniče Tripune, pošto sam te sve dovde doveo, čak s kraja Romanije (Vizantije, prim. prir.). Nijesi htio ići u moju domovinu, niti puštaš da te odnesu tamo gdje su oni htjeli.“
Pošto to reče, zbog uvrede mučenika usta mu se okrenuše i spojiše s ušima. Svetac pokaza osvetom da je došao za spasenje, i na molbe naroda da pokaže svoju moć, zapovijedi izobličenim ustima da se vrate u svoj prirodni položaj.
Pošto su se dogodila ova čuda i pošto su bile izrečene zahvale, neki građanin, plemenit po krvi i iz slavne i bogate porodice, imenom Andrea Saracenis, čovjek vrlo velikih zasluga, uruči mornarima velike i skupocjene darove, pa se tako vratiše u svoju domovinu uz velike časti i veselje.
U vremenu koje je slijedilo, onaj isti plemić iz slavne i bogate porodice, na onom istom mjestu, uz svoj trošak, kao i drugih gradskih plemića, sagradi kako je bolje mogao crkvu u čast blaženog mučenika Tripuna, obogati je i ukrasi mnogim darovima. Svemogući je Bog na taj način, pomoću stranca, doveo ovog svetog mučenika u rečeno mjesto Kotor, kao zaštitnika njegovih stanovnika.
Prevod sa ital.: G. Gelcich, Storia documentata della Marinezza Bocchese, Ragusa (Dubrovnik) 1889, str. 81–86.
ANDREACIJEVA POVELJA
13. januara 809. godine potpisana je Andreacijeva povelja, kojom su Mleci kotorskoj porodici Saracenis dozvolili
da otkupi relikvije sv. Tripuna i da sagradi crkvu njemu u čast. Ostaci te crkve pronađeni su u istraživačkim
radovima nakon zemljotresa 1979. godine.
ekst povelje objavljen je u knjizi Illiricum Sacrum bez navođenja porijekla i mjesta gdje se dokument nalazi. Postoje ozbiljne sumnje da se ne radi o originalu, već o kasnijoj preradi ili falsifikatu. Tome se donekle suprotstavlja činjenica da povelja sadrži podatke o Anderaciju Saracenisu i njegovoj ženi Mariji, čije je postojanje kao istorijskih ličnosti dokazano pronalaskom njihovog sarkofaga 1848. godine, sa natpisom koji po tipu slova odgovara prvim decenijama IX vijeka (slika desno). Ovim otkrićem djelimično je vraćeno povjerenje u ovaj dokument, posebno u onaj njegov dio koji se odnosi na osnivanje kotorske katedrale i kupovinu relikvija sv. Tripuna, dok je ostatak vjerovatno plod književne mašte.
Povelja je napisana na latinskom jeziku, a ovdje dajemo njen prevod:
ISPRAVA O TIJELU NAŠEG SLAVNOG ZASTAVNIKA MUČENIKA SVETOG TRIPUNA
Ljeta po ovaploćenju Hristovom osam stotina devetog, trinaestog dana januara.
Ja, Andreaci sa mojom ženom Marijom i sa mojim sinom Petrom i sa mojom ćerkom Marijom i sa mojom ćerkom Teodorom sagradismo crkvu svete Marije Infunarije. I moja kći Marija se udade, a druga nije htjela muža. I reče svome ocu: „Načini mi odjeljak u Svetoj Mariji sa desne strane“. I otac joj načini kako je željela njegova kći. A sudija, koji je živjeo u Duklji, čuo je da je lijepa i htio je da je silom uzme. A onda njeni prijatelji, čuvši to, rekoše njoj i njenome ocu, gospodinu Andreaciju. I gospodin Andreaci reče svojoj kćeri: „Kćeri čuo sam da sudija ove noći ima da te odvede“. Ona odgovori: „Oče moj, bolje mi je da umrem, nego taj zločin da pretrpim“. I te noći ju je otac udaljio. A tog dana dođe sudija sa mnogo ljudi i potraži kćer gospodina Andreacija, i ne nađe je. I pošto su protekle godine, dođoše Mlečani i doniješe tijelo Svetog Tripuna. I kad je čuo gospodin Andreaci da ti Mlečani imaju tijelo Svetog Tripuna, ode na samu lađu i reče Mlečanima: „Molim vas, predragi prijatelji, prodajte mi tijelo Svetog Tripuna“. A Mlečani rekoše: „Ako obećaš da ćeš mu služiti cijelom dušom i ljubavlju, prodajemo ti, a ako ne, nećemo ti ga dati“. I najzad je obećao da njegovom imenu posveti crkvu. I prodadoše ga gospodinu Andreaciju. A kupio ga je za dvjesta vizantijskih zlatnika i za jednu krunu ukrašenu dragim kamenjem od sto zlatnika, što je bilo ukupno trista zlatnika. A kad su ga iznijeli sa lađe, dođoše sveštenici, u redu koji se protezao do svetoga tijela. Ali kada su nosili putem napolje tijelo Svetog Tripuna, ono se zaustavi. I dođe mornar, koji ga je bio doveo i reče: „O, Sveti Tripune, toliko sam te vremena vozio, pa sad samo kreni korak“, i izokrenuše mu se usta sve do ušiju. A ovo je učinio prvo čudo. A sveštenici su molili Svetog Tripuna, i on se sažalio na tog mornara. A docnije su ga odnijeli i učvrstio se. A gospodin Andreaci sa svojom ženom Marijom načini na onom mjestu crkvu u njegovo ime, i ostala je do današnjeg dana na hvalu i čast Svetog Tripuna. A bila je podređena gospodinu Andreaciju, koji je držao, i dao je svojim sinovima, a jednom sinu dao je stotinu zlatnika. A ovi su njegovi oslobođenici: Marin i Premark. A bili su kupljeni prilikom iskrcavanja Svetog Tripuna, i iz druge generacije od Zaratina po imenu Granci, a oslobođenici su, ne zovite ih oslobođenicima, već braćom.
Izvor: D. Farlati – J. Coleti, Illiricum sacrum, VI, Venetia, 1800, str. 425.
KAKO SE U KOTORU NEKADA SLAVIO SVETI TRIPUN
Proslava svečanosti sv. Tripuna dne 3. febr., na koju dolazi mnoštvo naroda iz okolica, vrlo je zanimljiva i starodrevna ustanova. Dne 27. jan. t. z. „mali admiral“ (dječak obučen u odijelu mornarice), u 12 sati, najavljuje narodu, u prisutnosti klera, civilnih i vojničkih vlasti, nastupajuću svečanost. Dne 2. febr., okupljeni mornari iz grada i okolnih sela u sjajnom odijelu i pod skupocijenjenim oružjem, pošto su prije podna primili od sreskog poglavara državnu, a od načelnika gradsku zastavu, u 4 sata pos. pod., uz svirku glazbe, otvaraju starinskim kolom pred crkvom svečanost. Iza kola slijedi u crkvi svečana služba Božja pred sv. Moćima, koje su bile snesene iz relikvijara i razređene po crkvi a osobito po velikom oltaru. Sv. Moći na velikom oltaru, dok služba Božja traje, neprestano kade tamjanom izmjenično po dva ugledna građanina obiju vjeroispovijedi, dočim mornari čuvaju počasnu stražu. Dne 3. febr. prije svečane službe Božje, u 10. sati pr. pod., Mornarica pred crkvom opet pleše kolo. Iza službe Božje slijedi po gradu svečani ophod sa sv. Moćima, koje Mornarica prati pod oružjem. Poslije podne spreme se sv. Moći u relikvijar, a dan se dovršava koncertom i paljenjem umjetnih vatara sa crkve. Slijedeće nedjelje mornari se opet okupljaju. Prije podne prate glavu sv. Tripuna, koja se nosi bolesnicima po gradu. Iza tihe službe Božje, u 12 sati, slijedi zajednički objed, a poslije istog mornari povraćaju državni i gradski barjak. Iza koncerta i umjetnih vatara, koje se opet u večer pale, mornari se razilaze svojim kućama.
Izvor: don Ivo Stjepčević, Vođa po Kotoru, Kotor, 1926, str. 41–42.
